"Antonella!!" Dozivao me Evan po teretani. "Anto...." Zaustavio se kada je ugledao Lea i mene kako vježbamo. "Da?" Upitala sam ga. "Ovaj.... vrijeme je za boks trening." Rekao je Evan. "Može idemo!" Viknula sam sretno. "Evan? Stavi mi rukavice, molim te." Prišla sam Evanu s rukavicama u rukama. "Evo." Zaljepio je i drugu rukavicu. "Spremna?" Upitao me Evan. "Spremna." Rekla sam i stala na poziciju. Evan je udario nekoliko puta, ali je promašio. *3 sata kasnije* "Ne... mogu... više..." procijedio je Evan kroz zube. Pustila sam ga.
"Braco? Koja cura ti je pomutila um?" Upitam ga, a on se namršti. "Ni jedna. Popustio sam ti." Rekao je braneći se. " Da, da. A ja sam onda kraljica Engleske." Kažem sarkastično. "Daj ne seri." Izbezumila sam se. Evan mi nikad u životu nije rekao nešto ružno. Ali stvarno. Ne šalim se. Nisam se uvrijedila naravno, nego me zanimalo koji je povod nagloj promjeni ponašanja. Ustao je otišo do vreće za boks. Počeo ju je silovito udarati. "Evan..." Zazovem ga. Nema reakcije. "EVAN!!" Izderem se na njega. Sjeo je. Zapravo, doslovno se srušio na pod. Sjela sam kraj njega i gledali smo se nekoliko minuta u tišini. Vidjela sam da mu je teško i da ga boli i da je tužan, nisam znala koji razlog svemu tome, no sigurno neću dopustiti da moj jedini i najdraži brati pati i tuguje. To nije u njegovom stilu. "Što je bilo?" Upitam ga zabrinuto. Pogledao me pogledom kao da me moli da ga spasim. Samo od čega?? "Evan?" Upitam ga nježno. Zagrlim ga i one suze koje je držao u sebi, sada su potekle. "Hajde, smiri se. Što se dogodilo?" Upitam ga smireno. "Ana..." Zaustio je, ali je stao i opet počeo plakati. Što mu je napravila. Za sve koji ne znaju, Ana je inače Evanova djevojka posljednje tri godine. No jako se promijenila u zadnjih godinu dana. Postala je čudna, no nisam ništa rekla bratu, jer sam mislila nije ništa posebno. "Varala me zadnjih godinu dana s nekim tipom iz Kanade. Nedavno sam ju išao posjetiti u Kanadu da vidim kako je jer se nismo vidjela dva mjeseca i... i.... tamo sam ju našao u krevetu s tim tipom. Ona je rekla da me voli da se to slučajno dogodilo, ali ja sam rekao da prekidamo i da ne mogu vjerovati da me lagala godinu dana i.... i..." opet je počeo plakati. Oh, zadavila bih ju najrađe. "A gdje je ona?" Upitam ga. Obriše suze i odgovori mi. "Ostala je s njim u Kanadi. Vratio sam se unutra da bih se ispričao i rekao da mi je žao, a nju sam našao na onom liku." Zaplakao je. Evan ovoliko nije plakao od vrtića kada mu je neki lik strago autić ili tako nešto. Čvrsto sam ga zagrlila. "Sve će biti okej. Vjeruj mi. Hajde, idi se presvuci, vodim te na jedno mjesto." Rekla sam i ustala se. "Koje?" Upitao me znatiželjno Evan. "Neće biti iznenađenje." Kažem mu i otiđem se presvući. * 30 minuta kasnije* "Anto, izađi već jednom." Već pet minuta Evan lupa po mojim vratima. Brzo uzmem sunčane naočale i mobitel, te otključam vrata. "Idemo." Nataknem naočale na nos i krenem ispred Evana. Sjeli smo u auto i ja sam nagazila gas. Vozili smo se dvadeset minuta kada sam se zaustavila ispred malog restorana ili kafića, što god je to bilo. "Gdje smo?" Upita me Evan osvrćući se okolo. "Nismo još stigli." Kažem i produžim prema restoranu. Evan je postavio još barem deset pitanja, a ja nisam odgovorila ni na jedno. Ušla sam unutra i pozdravila se s konobaricom. "Meni isto kao i inače. A gospodin neka bira." Kažem i pokažem na Evana, koji je već pregledavao meni. "Ja ću bananu, jagodu, čokoladu, vaniliju i preljev od nutelle." Žena u čudu pogleda Evana, a ja sam samo preokrenula očima. Navikla sam da Evan ima veliki želudac i da jede mnogo. Konobarica je donijela narudžbe i ja sam platila, te smo izašli. Sjeli smo opet u auto i nastavila sam voziti još deset minuta. Onda sam stala kraj jednog kamena i zaustavila auto. Izašla sam van i pričekala Evana. "Gdje smo?" Upitao me punih usta Evan. "Na mjestu gdje sam ja ja i gdje mi nitko ne sudi tko sam." Kažem i uputim se prema meni već dobro poznatoj krivudavoj stazici. Hodali smo pet minuta kroz šumu, dok su nam ptičice cvrkutale. Evan je jeo sladoled, a ja sam razmišljala, pa o svemu. Ubrzo smo došli na moju čistinu. Opet je bio predivan zalazak, a vodopad je i dalje stvarao onaj predivan umirujući zvuk. Sjela sam na kamen i zagledala se u nćna svijetla Barcelone. Mrak se spuštao i kod nekih je život tek započinjao. "Mogla bih ovdje provesti dane." Rekla sam i pogledala sam Evana koji je gledao u vodopad. "I ja. Kako si uopće saznala za ovo mjesto?" Upitao me, pa je svoj pogled prebacio s vodopada na mene. Slegnula sam ramenima. Ustala sam se i uputila se drugom stazom. Htjela sam prošetati. Evan se ustao i potrčao za mnom. "A da ovdje napravimo malu kuću, u koju ćemo moći doći kada ćemo trebati mir. Samo nas dvoje. Što kažeš?" Upitao me Evan. To je bila odlična ideja. Kimnula sam glavom. Ubrzo smo naišli na kuću, ni premalu ni preveliku, imala je staju i ogroman vrt. Evan i ja smo se pogledali. Prišli smo bliže i uvjerili se da nema nikoga. *12 dana poslije*
0 Comments
Leave a Reply. |
"Creating Myself"Antonella je bogata sedamnaestogodišnjakinja koja živi u Španiji sa svojom porodicom. Kroz ovu priču ćete otkriti kako se Antonella promenila i otkrila mnoge stvari. Saznaćemo kako je prošla prepreke i izgradila sebe! Categories
All
|